Ne zelim da idem dalje
Proslo je vec godinu dana i oko tri meseca od naseg raskida. Vreme tako brzo leti. Kao ptica koja ma koliko umorna, ona nastavlja da leti.Mozda vise ne zna ni destinaciju,ali leti. Leti jer joj je to prirodno,jedino sto zna.Tako i vreme, leti i nestaje. Gubi se u prostoru. A nasi zivoti? Nasi zivoti su kao perije na krilima ptice koja leti. Tu su da ispune prostor, daju toplinu,ali cak iako neka peruska otpadne sa krila-ptica nastavlja da leti.Ne obazire se mnogo na tu jednu perusku. Zivot je pun izbora i sve je do nas,ali sta god radili ili ne radili, vreme idalje ide. Zato je valjda i narod izmislio neku "normalu". Tako je normalno da posle raskida, osoba bude sama par meseci-ali ne duze od 6 meseci.I posle te samoce da krene ponovo u zivot, da nstavi dalje-jer "zivot ide dalje". Ali ko ima pravo da meni govori kako da se osecam?Ko ima pravo da mi kaze sta je normalno da osecam,a sta ne?Posle svog tog vremena jedino sto osecam je praznina i koliko mi ti nedostajes i dok se to ne promeni ne zelim da idem dalje.Svaki drugi koji mi pridje je samo gorka opomena na to da vise nisi sa mnom i da sam tako prokleto "slobodna".Ne zelim da trazim drugog. Necu da te zamenim, to je ne moguce. Ako se nekad ipak sama zaljubim u drugog, sa njim cu i biti i po meni,jedino to je normalno. A menjati jednu ljubav za drugu-to je ne normalno!Pa eto vam narode, sve "pametne" duse koje nam sole pamet oko toga sta je normalno!Osecanja nisu normalna!Osecanja nisu logicna!